|
|
| < | ožujak, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Girls can wear jeans
And cut their hair short
Wear shirts and boots
'Cause it's OK to be a boy
But for a boy to look like a girl
is degrading
'Cause you think that being a girl
is degrading
But secretly you'd love to know what
it's like
Wouldn't you?
What it feels like for a girl...
There ain't no time
but it still fades away
and leaves no trace
cuz people became slaves.
Blogovi koje čitam:
-Puma is alive again
-Puma
-Njima to ne igra nikakvu ulogu
-Majstorica
-blog sa riječima ljubavnih pjesama
-kolega, fizičar, metamorf, ali prije svega naš guru
-naša najdraža raska
-kolega mladi intelektualac
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
The greatest thing you'll ever learn is just to love and be loved in return.
Najgori način da ti netko nedostaje jest da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati...
Teško je biti ništa u očima onoga koji je tebi sve...
Volim te, ne zbog toga što si ti, već zbog toga što sam ja kad sam pored tebe...
Nikada se ne prestaj smijati, čak ni kada si tužna. Možda će se netko zaljubiti baš u tvoj osmijeh...
"Vrijeme sve briše. Htio to čovjek ili ne, vrijeme sve briše. Sve odnosi. Na kraju ostane samo mrak. Katkad u tome mraku nađemo druge, a katkad ih ondje ponovno izgubimo."
"Tražimo ono što mislimo da će uljepšati život. Novac, popularnost, slavu. No pritom zanemarujemo ono bitno. Jednostavne stvari. Prijateljstvo. Obitelj. Ljubav. Ono što smo vjerojatno već imali."
"Možda najbolje u svom srcu nekritički dajemo onima koji nas se jedva sjete."
"Kad su toliki zaista usamljeni, bilo bi neoprostivo sebično biti usamljen sam."
"Tragedije se događaju. I što onda, dići ruke? Odustati? Ne. Kad ti srce prepukne, moraš se vraški boriti samo da preživiš. Zato što i jesi živ. A bol koju osjećaš... To je život. Zbunjenost i strah? Podsjećaju te da negdje postoji nešto bolje i
da se za to vrijedi boriti."
''Znate, rečeno je da mi jednostavno ne prepoznajemo značajne trenutke naših života dok se oni događaju. Odrastamo zadovoljno s idejama ili stvarima ili ljudima i uzimamo ih zdravo za gotovo… I to je tako sve dok stvari ne budu takve da mogu biti uzete od tebe… I onda shvatiš kako si bio u krivu; shvatiš kako su ti jako potrebne; shvatiš koliko ih jako voliš…"
"Dvije su tragedije u životu. Jedna je izgubiti ono za čim čezneš, druga je dobiti to."
"People always leave. But sometimes they come back."
"Six billion people on the world, six billion souls. And sometimes all you need is one."
Prošla je godina dana.
Ne mogu vjerovat da je već toliko prošlo. Isprva me bilo teško nagovoriti da odem, nije me pretjerano zanimao koncert. No Petrica i Katarina su me nagovorile, rekle su da je super, da je ljepši uživo, da je dražestan. Morala sam im vjerovati. Naravno da sam otišla s njima, a i Cinčnu smo uspjele nagovoriti, makar joj se nije išlo.
Sjećam se kao da je bilo jučer. Pola 10, kod Savskog mosta; smrzla sam se dok smo se svi okupili i jedva sam čekala da uđemo u Best. Ne mogu vjerovat da me zamalo nisu pustili unutra jer sam imala 16. Skoro smo se posvađali sa frajerima na ulazu. Ne mogu vjerovat da nisam ostala do kraja jer su starci došli po mene u 2…
On. U bijeloj majici i kožnim hlačama, sa hrpom ruža u rukama. Jednostavan, presladak, divan. Kasnio je. "Tehnički problemi." rekao je. Nije bilo bitno. Ne sjećam se sa kojom je pjesmom započeo koncert, ali kad je počeo pjevati "Jedinu" ništa više nije bilo važno. Tada mi sve to nije bilo toliko važno, tada mi nije toliko značio. Danas mi je neizmjerno drago što sam otišla na koncert, danas se sa srećom i sjajem u očima prisjećam tih nekoliko sati koji mi sada znače puno više nego prije godinu dana.
Iako nisam ostala do kraja bilo je prelijepo. Oko 4 je zazvonio mobitel, već sam bila doma i spavala sam. No svejedno sam se javila. Petra je nešto promrmljala, no ja sam čula samo stihove moje najdraže pjesme "Žao mi je". I meni je žao, zbog toga što nisam ostala do kraja, zbog toga što više nikada neću slušati njegove pjesme uživo, zbog toga što neću ćuti novi album, što ga više neću vidjeti…
Sjećanja će izbljediti, polako će od njih ostati samo onaj lijep osjećaj koji se javlja pri slušanju njegovih pjesama. I značit će mi jednako kao i sad…
Jeste li se ikada osjećali toliko ljuto, a u isto vrijeme toliko bespomoćno da to niste mogli izraziti riječima? Jeste li ikada radili na nečemu mjesecima, a onda vam netko dođe i pokušava vam ukrasti to. Ona je to doživjela. Znate ono kada se trudite oko nečega protekla 2, 3, 4 mjeseca, ustrajete, ne date se isprovocirati makar nailazite na nerazumijevanje, sabotiranje, zavist suparnika i makar se suočavate sa nedovoljno kvalificiranim suradnicima sa kojima ste prisiljeni raditi i surađivati vi polako uspijevate. Priznajete da taj uspjeh nije bila samo vaša zasluga, pomogla vam je tu i najbolja prijateljica, nekoliko poznanika i naravno vaši mentori, ali znate da ste za vrlo velik dio toga zaslužni upravo vi. I onda, već kada počinjete uživati u plodovima svog mukotrpnog rada, stvori se on.
On koji se neprestano pojavljuje u vašem životu, ulazi u vaš život i izlazi iz njega kako mu se prohtije. Pojavi se on i pokuša vam oduzeti ono što je samo vaše. I znate da ste ga vi sami pozvali da vam se pridruži, da vam pomogne, i da mu sada ne možete reći NE. No on dolazi k vama i postavlja svoje zahtjeve i uvjete, ne želi raditi sa vašim suradnicima i kolegama (koje vi ne možete tek tako otpustiti jer su i oni sudjelovali u vašem projektu), ne odgovara mu način na koji odlučujete o važnim pojedinostima, ne prihvaća niti jednog suradnika kojeg vi odaberete iz samo njemu znanih razloga… I onda ima hrabrosti pitati vas hoćete li vi nastaviti sa tim projektom ili ne, želite li možda odustati i prepustiti sve njemu.
I što onda?
I ona se pitala to isto pitanje. I odlučila je. Suprotstavit će mu se, pa kako god završilo. Znala je da riskira njihovo prijateljstvo (ako se to tako može nazvati) i da sve to vjerojatno neće dobro završiti, ali morala je nešto poduzeti jer nije mogla samo stajati i gledati kako on preuzima njezin projekt i pripisuje si sve zasluge. Pokušat će i nadati se da on nije takav kakvim se čini. Možda će uspjeti s njim otvoreno razgovarati i možda će to uspjeti riješiti na jedan pristojan i civiliziran način, možda je on drag i divan, možda.
A možda će shvatiti da nije vrijedan truda, da je samo još jedan koji ju pokušava spriječiti u ostvarivanju njezinog cilja. Tko zna što sutra donosi …
živcira kada melju o jednoj te istoj temi cijeli dan, svaki dan, čitav tjedan
- kada popljuju moju tvrdnju i govore da je samo njihova tvrdnja točna
- kada mi ne mogu argumentirati zašto je ta već spomenuta tvrdnja kriva, ali bitno je da je kriva
- kada ne žele prihvatiti tuđe mišljenje jer samo oni mogu biti u pravu
- kada preambiciozno i nadobudno žele ostvariti neke svoje ciljeve koje nisu sposobni ostvariti (bar ne u tom trenutku)
- kada zakompliciravaju stvari, iako postoji vrlo jednostavno objašnjenje, samo kako ih drugi ne bi razumjeli
- kada uče unaprijed i onda se prave pametni na satu
- kada tijekom cijelog filma kojeg gledamo u kinu oni neprestano melju
- kada jedno govore, a drugo rade
- kada ne žele ušutjeti iako si ih već bezbroj puta zamolio da se stišaju…
Totalno me izbaci iz takta kada mi netko konstantno upada u riječ baš kada ja pričam o nečem važnom
- kada netko predamnom trača moju najbolju frendicu, a navodno si je super s njom
- kada se netko ponaša kao razmaženo derište iako već ima dovoljno godina da zna kako mu to neće upaliti
- kada netko misli da mora biti središte svijeta i onda to nameće svima ostalima
- kada je očito da frajer ima neke osjećaje prema curi sa kojom provodi jako puno vremena, ali ne želi ništa napraviti…
Ljuta sam. Nemojte mi zamjeriti.
